Don Ivan i velečasni Zlatko

Nezavisna lista don Ivana Grubišića iznenađenje je prošlih parlamentarnih izbora. Don Ivan potukao je i HSS i HSLS i HSP i... Uglavnom, ušao je u Sabor. Sve čestitke. To, naravno, nije nova vijest. Nova je vijest da mu je  nadbiskup Marin Barišić zabranio propovijedanje, služenje mise, ispovjedanje... Digla se na tu odluku odmah povelika dreka, a to je tek početak. Sad kad krenu EPH-ovi jurišnici u boj protiv nadbiskupa, kardinala, Pape Benedikta..., letiti će perje. 

Možda čak tako kao kad poneki seoski župnik sa oltara upozorava vjernike da glasuju za one koji obećavaju da će poštivati ugovore s Vatikanom, da neće zabraniti vjeronauk u školama i sl. No ti župnici i njihovi stavovi nisu po volji medijskim jurišnicima. 

Don Ivan jest. I zato ga treba obraniti od zle inkvizicije. Jer, svečenici se ne smiju miješati u politiku ako nisu na liniji partije. Ako jesu, onda crkva, kojoj ti svečenici pripadaju nema prava miješati se u njihovo političko djelovanje.

Baš me zanima kako bi u tim istim medijima prošao, npr. velečasni Zlatko Sudac da se kojim slučajem drznuo osnovati Nezavisnu listu i izaći s njom na izbore? 

Kriteriji naših medija doista su... ma kaj serem, oni uopće nemaju kriterije. To je gusta, puna, smrdljiva septička jama. U kojoj najsmrdljivija i najotrovnija govna uvijek plutaju na površini.

NE U EU! (ili - nisam euroskeptik)

Nisam euroskeptik. Nimalo. Jer biti skeptik, po definiciji znači sumnjati u svaku vrstu spoznaje. 'Skeptici stoga smatraju da se treba uzdržavati od izricanja određenih sudova', pa ih takav stav, kao, dovodi do ravnodušnosti i do mira duše.  Nisam, dakle, euroskeptik jer nimalo ne sumnjam da je ulazak Hrvatske u EU gore zlo za hrvatski narod od svih zala zajedno koja nas nisu mimoišla u povijesti. Uđemo li u tu famoznu EU hrvatska država prestaje postojati, a malo pomalo nestati će i hrvatski narod. I to uz poniženja i muku kakvu je teško i zamisliti. Cijediti će nas, ucjenjivati, njihove će banke bacati naše ljude iz vlastitih domova na ulice, a u njih useljavati višak svojih neželjenih emigranata, na silu će nas hraniti zadnjim smećem od proizvoda, otet će nam sve. Znam da nisam dao konkretne argumente, no ovo niti nije polemika. Jer ovaj moj blog ionako rijetko tko čita. Čak nitko iz Hrvatske (imam nekoliko ulaza iz Švedske, Njemačke i USA).

Argumente i pravu borbu za NE na referendumu vodim i voditi ću negdje drugdje. Ovdje tek ispucavam energiju i pišući, pokušavam eventualno anletjeti na neku dobru ideju (kad naletim, objaviti ću je i ovdje).

Nisam baš mizantrop, no iskreno, duboko i neizmjerno mrzim hrvatske političare koji nas guraju u tu crnu rupu zbog svojih sinekura, zbog toga što ih eurobirkrati ucjenjuju sa njihovim mračnim tajnama, a oni su toliko željni vlasti da su spremni upropastiti i narod i državu samo da je se ne bi odrekli. Ne zna gamad prokleta da će ih na kraju prožvakati i hračnuti na prljavi briselski pločnik. Ili znaju, ali, dok ide - ide...

Dočekal sam ju!

Dočekao sam i nju – tu 2012. Sam doček bio je zanimljiv. Bilo je tu svega – veselja, pjesme, šampanjca i finih vina, konjaka, votke, pečene guske i patke, francuske salate, lijepih želja, čvrstih odluka, vatrometa, pijanstva, razbijenih automobila, tučnjave, krvi, policije, hitne pomoći, a raspao se i jedan brak. Ne moj. I nisam pio, razbio auto, čak se nisam niti potukao, bio sam samo pažljivi promatrač.

I inače ne volim ta prigodna pijanstva. Kao, doček je Nove, svadba, rođendan ili neka slična, datumom ili događajem uvjetovana veselica, pa ćemo to sada proslaviti na najjače i to oblokavajući se, prežderavajući…

U takvim prilikama baš za inat sam ko smrznuta lignja. Ili ko predsjednik RH.

 No zato obožavam spontane, neplanirane veselice… Recimo, navratiš ujutro u birtiju da popiješ kavu i preletiš naslove u izdrkotinama koje se još uvijek nazivaju novinama, pa nakon pet minuta naleti frend i veli konobarici – daj nam dva pelina! Kak je i red, nakon ta dva moram i ja reči – daj nam još dva. I dok ih dovršavamo, a ja pospremam u džep pljuge, farcajg i mobitel, u ruci vrtim ključeve od auta i gledam na sat, uletava treći vičući: daj meni pelin i dečkima kaj piju! To je prijelomni trenutak. Neuvjerljivo pokušavam objasniti kako mi se žuri, no runda se već toči. Onda onaj prvi pozove još jednu, pa, kak je i red, ja još jednu… i polako i sigurno sve ide u kurac… Dolazi nakon šeste, sedme ili osme i četvrti, pa smo taman ekipirani za partiju belota. Klasika – na dve dobivene, zadnji mus, na dosta, do 1001. Za rundu, jasno. A kako to može potrajati, kratka pića više ne dolaze u obzir, pa prelazimo na pivu. Mobiteli se stavljaju na vibru ili gase, da nas netko ne bi ometao u igri. Nakon druge velike partije ide treća, ali ta je za gablec. A uz gablec, jasno, idu litra i voda. I tu se priča polako pretvara u snoviđenje… Sve završava s 'otvor ženo kapiju!' ili 'Sude mi… dušmani moja ljube!'.

Eto to je ono kaj ja zovem veselicom. A ne doček Nove. Koja ionako ne nosi ništa dobrog. Jer, kao što i ime bloga kaže: Sve ide u kurac!

Ode i ova, nije bila bog zna kaj

Još malo, pa nanovo. Ko klinca u osnovnjaku me u početku mučilo kad bi, nakon 01. siječnja počela nastava, ono pisanje datuma u gornjem desnom čošku stranice u bilježnici. Pa bi sve negdje do pred kraj siječnja umjesto tekuće, upisao prošlu godinu. S vremenom sam se navikao. A i godine su mi počele sve brže prolaziti. Sad već lete..., sjedim za istim stolom i još uvijek istim laptopom, sutra navečer ću na doček kod istih frendova..., pas mater, da pušim bar iz iste kutije pljuga iz koje sam pušio prije 365 dana, a ne da mi ih je kroz ruke od onda prošlo bar 800. Ajd dobro, bar je marka ista. I pepeljara. No promijenilo mi se ipak puno toga u proteklih 12 mjeseci. Meni, u meni i oko mene. Izgubio sam neke prijatelje, stekao neke nove, razočarao se u mnoge (kao da, budala, nemam dovoljno utakmica u nogama, pa da više prestanem to uzimati emotivno), napravio neke prilično radikalne promjene u životu, polomio nekoliko rebara, popucalo par ligamenata..., zapravo kad sad krenem rezimirati, dosta se toga i lijepog dogodilo. A opet, živim u državi koja sve brže prestaje postojati, ljudi oko mene sve su više u kurcu, sve sam stariji... Ma da zaključim - blagdanski blues. Proći će za manje od dan i pol. Kad se zbudim tog jebenog 01. siječnja 2012. Sretna vam svima, a najviše meni!